Utorаk, 5. svibnja 2026., u Glazbenom salonu Dvorca Pejačević u Našicama protekao je u znaku sjećanja. Koncert naslovljen „Dorin posljednji dolazak”, koji su organizirali Tamburaško društvo „Dora Pejačević” i Zavičajni muzej Našice, okupio je publiku željnu glazbe.
Ravnateljica muzeja Silvija Lučevnjak pozdravila je publiku i naglasila važnost čuvanja Dorinog nasljeđa kroz žive glazbene događaje.
Nastupili su Ana Šostar (klavir), Diego Ortiz (klavir), Klara Prosenečki (sopran), Ivana Novaković (violina), Ivan Krajačić (klarinet), Luka Nađ (brač), Gabrijela Jakšetić (klarinet) i Stela Sokač (recitativni izričaj).
Na repertoaru su se, uz Dorinu glazbu, našla i djela Daniela Koprija, Adalberta Markovića, Josepha Édouarda Barata, Brune Vlaheka te Claudea Debussyja, dok je solistima Klari Prosenečki i Diegu Ortizu ovo ujedno bio i prvi nastup u Našicama.
Večer se nije osjećala kao konvencionalni koncert. Bila je to, prije svega, prigoda da se Dori Pejačević pristupi onako kako i dolikuje – s poštovanjem, ali i bez distance.
Tekst: D. Kopri, foto: D. Siljanovski
ZAPIS NA BREZOVOJ KORI
U mirisu cvijeća, u tišini breza,
kao bijeli ljiljan u pjeni od zlata
živjela je ovdje našička princeza,
obasjana maštom i svjetlom sonata.
I pošla je stazom do zvijezda, do sunca,
u snu kratkom što se samo jednom sniva,
kao slap što pada s visoka vrhunca
i što, padajući, sve sjajniji biva.
Kao sjajna zvijezda što najljepše sija
dok u ponor tamni sa visina pada,
u čarobnom svijetu svojih simfonija
živjela je naglo… i umrla mlada…
U šapatu vjetra, u šumoru breza,
svijaju se nježno dvije bijele ruke,
dok, sasvim polako slavonska princeza
prelazi u glazbu, u svjetlost i zvuke.
Ovu tužnu priču o nesretnoj Dori
nosio je vjetar kroz slavonske ravni
i ostade zapis na brezovoj kori
kao vječni spomen, kao spomen davni…
Anto Gardaš
